Izvor: Dnevni Avaz, 23.02.2008.
Aktuelni predsjednik je potpuno izgubljena politička figura – Divljanja po Beogradu pokazuju da još nismo izašli iz sistema Miloševićevih vrijednosti
Svojim prisustvom na ceremoniji proglašavanja nezavisnosti Kosova u Prištini direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić postala je, vjerovatno, prva Srpkinja koja je priznala nezavisnost ove sada već bivše srbijanske južne pokrajine.
O razlozima odlaska na slavlje u Prištinu, o stanju u kojem se Srbija nalazi danas, o Tadiću, Koštunici, Dačiću i Nikolićevim radikalima te o javnim medijskim pozivima na njen linč i hapšenje, Nataša Kandić u razgovoru za naš list govori, kako to, uostalom, uvijek i radi, bez dlake na jeziku.
Političke elite
Zbog čega ste prisustvovali ceremoniji proglašavanja nezavisnosti Kosova?
– Proglašavanje nezavisnosti Kosova bila je formalna svečanost. Još u junu 1999. godine, kada je između Srbije i NATO-članica sklopljen Kumanovski sporazum prema kojem su srpska vojska i policija napustile ovo područje, kada su sve srpske institucije napustile Kosovo, Kosovo je, ustvari, postalo nezavisno od Srbije.
Devet godina ovdje svi vrlo dobro znaju da Kosovo nema nikakve veze sa Srbijom, da nijedan srpski policajac ne može nogom kročiti na teritoriju Kosova, da tamo nema nijedne srpske institucije, da je funkciju Vlade Srbije obavljala međunarodna administracija. Veći dio međunarodne zajednice sada je procijenio da je došlo vrijeme da te institucije sada samostalno funkcioniraju. Zaista, ne vidim šta je u tome novo osim toga da druge države počinju da priznaju Kosovo.
Problem je to što srpske političke elite ne vide da je u interesu Srba koji žive na Kosovu da odavde, iz Beograda, teče neki pozitivan tok, da vide da je Srbija pozitivno raspoložena prema Kosovu, da Srbija hoće dobre odnose, pomirenje. Za Srbe bi bilo najbolje da su se na svečanoj sjednici Skupštine Kosova u Prištini pojavili prvi ljudi Srbije, dakle predsjednik Boris Tadić i premijer Vojislav Koštunica. To bi kosovskim Srbima pomoglo da se osjete sigurnim. Umjesto toga, sada imamo paljevine u Mitrovici i zvanično objašnjenje iz Beogada da to možda nije lijepo, ali da je legitimno i u skladu s politikom Srbije. Znači, paljenje automobila, objekata i opreme u skladu je s politikom Srbije. E, kada se to javno kaže, onda se više nema obzira ni prema kome.
Reakcija Vlade Srbije je, očekivano, bila potpuno suprotna od ovoga o čemu govorite. Ponovo su probuđene nacionalne emocije, narod se okuplja na masovnim protestima, kliču se šovinističke poruke o Albancima… Da li je to zbilja plod spontano probuđenog kolektivnog osjećanja srpskog naroda ili je u pitanju neka vrsta organiziranog ispoljavanja emocija?
– Mislim da je sve ovo organizirano. Sve ovo, i divljanja po Beogradu, i masovni protesti, događaju se zbog toga što još nismo izašli iz sistema Miloševićevih vrijednosti i njegove politike. Ostalo je veoma mnogo onih koji su učestvovali sa Miloševićem u kreiranju njegove politike. Ima ih u politici, vojsci, policiji… Srpska radikalna stranka (SRS) jedan je od najvećih pobornika te prethodne vlasti i jedan od njenih najvećih zaštitnika. Jer, štiteći tu prošlost, oni, ustvari, štite sebe. Mada, svake večeri na snimku suđenja Vojislavu Šešelju Hag nam pokazuje šta je ta radikalna stranka radila počevši od 1991. godine.
Očekujete li da, nakon gubitka Kosova, Srbija posegne za Republikom Srpskom?
– Iskreno, uzimajući u obzir trenutno političko stanje u Srbiji, plašim se. Postoji neka vrsta ostrašćenosti. Mitinzi se održavaju i u RS, postoje zahtjevi za nezavisnost, priključenje Srbiji… Ovdje, a i u BiH, vrlo se dobro zna kakav je stav premijera Koštunice prema RS. Srbija svojom politikom destabilizira čitavu regiju, a BiH posebno. Jedina je sreća da Srbija nema tih uslova da bi se mogla vojno organizirati i krenuti na Kosovo ili BiH. Inače, vjerujem da bi to do sada uradila. Razlika između Miloševićevog vremena i ovog sadašnjeg je u tome što je Milošević imao vojsku, a ovi koji su trenutno na vlasti ne mogu da je upotrijebe. Nisam sigurna ni da bi generali i oficiri ovog puta krenuli na nečiju teritoriju.
