U okviru proslave Dana izbora I. saziva Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji HNV tradicionalno, od 2013. godine, dodjeljuje priznanja pojedincima odnosno skupinama za njihov doprinos hrvatskoj zajednici u Republici Srbiji. Prvo među njima – Priznanje „Ban Josip Jelačić“ za društveni rad u hrvatskoj zajednici – za 2021. godinu dodijeljeno je Fondu za humanitarno pravo iz Beograda. U ovom tekstu predstavljamo njihovo djelovanje i doprinos.
Fond za humanitarno pravo je nevladina udruga iz Beograda koja od osnutka (1992. godine) radi na dokumentiranju kršenja ljudskih prava masovno činjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Ideja utemeljiteljice Nataše Kandić bila je utvrđivanje kaznene odgovornosti počinitelja, zadovoljenje pravde i onemogućavanje ponavljanja zločina s ciljem davanja doprinosa ostvarenju tranzicijske pravde. Takvo djelovanje, kako sami navode, podrazumijeva najprije da žrtve ratnih zločina zadobiju pravo na pravdu, istinu i reparacije, zatim „otkrivanje institucionalnih i državnih struktura i aktera ključnih za sustavna kršenja ljudskih prava tijekom ratova devedesetih godina i njihovo uklanjanje iz postojećih institucija“. Na koncu, radi se i o razvijanju svijesti o počinjenim zločinima što onda pretpostavlja i odavanje priznanja žrtvama u širem društvu kako se takvi zločini ne bi ponovili u budućnosti.
Sastavnice ove misije Fonda za humanitarno pravo imale su svoje ostvarenje i kada je riječ o stradanju Hrvata u Vojvodini, napose u Srijemu, u razdoblju od 1991. do 1996. godine. Naime, prva izvješća koja izravno govore o kršenju ljudskih prava Hrvata u Srijemu i jugozapadnoj Bačkoj Fond je objavio u veljači 1993. godine („Hrtkovci – pritisak na Hrvate u Srbiji“), a drugo je uslijedilo u prosincu iste godine („Razmjena stanovništva – vojvođanski Hrvati za Srbe iz Hrvatske“). Ova izvješća, koja su od vremena njihova završetka bila dostupna javnosti, smatraju se prvim relevantnim izvješćima koja pouzdano i dokumentirano govore o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine, temi u kojoj se i nakon 30 godina još uvijek ne samo nedovoljno govori nego čije žrtve još uvijek traže zadovoljštinu.
Fond za humanitarno pravo se na ovom nije zaustavio. Početkom 2019. godine, nakon opsežno provedenog istraživanja, uz logističku potporu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Baranje i Bačke iz Zagreba i Ivane Andrić Penave, Fond je objavio publikaciju Dosije: zločini nad Hrvatima u Vojvodini autorice Jovane Kolarić i urednice Ivane Žanić, prvu dokumentiranu studiju o ovom dijelu povijesti Hrvata u Vojvodini. U njoj su predstavljeni detaljni opisi događaja u vojvođanskim mjestima (Rumi, Šidu, Staroj Pazovi, Inđiji, Petrovaradinu i Apatinu) i objelodanjeni dokazi iz kojih se jasno vidi postojanje pritisaka na Hrvate koji su za cilj imali njihovo iseljavanje. Sadržaj ove dokumentirane studije zasniva se na „izjavama svjedoka i obitelji žrtava danih Fondu za humanitarno pravo, dokumentima Republičke službe državne ‘bezbednosti’ Srbije, presudama sudova u Srbiji, dokumentima koji su kao dokaz izvedeni pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i medijskim prilozima“. Koncem listopada 2021. godine Fond je na svojom internetskoj stranici objavio i Digitalni narativ: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini koji je nastao na osnovi istoimenog dosjea, čime su dokumenti u njemu sadržani postali dostupni svima zainteresiranima. Objavom ovih publikacija dokumentirano je opisana provedba kampanje zastrašivanja i pritisaka na hrvatsko stanovništvo, s ciljem njihovog iseljenja iz vlastitih kuća i napuštanja Srbije, čiji se intenzitet mijenjao, a svoje vrhunce kampanja je imala u drugoj polovici 1991. godine, od proljeća do jeseni 1992. godine te u ljeto 1995. godine. Nasilje nad Hrvatima u Vojvodini, koje je uključivalo napade na privatnu imovinu i vjerske objekte, zatim prijetnje, fizičke napade i ubojstva, rezultiralo je na koncu protjerivanjem nekoliko desetaka tisuća Hrvata iz Vojvodine.
Fond za humanitarno pravo je ovim i ovakvim djelima dao jedan od ključnih prinosa u svestranom opisivanju i primjerenom dokumentiranju tragičnog i po Hrvate u Vojvodini traumatičnog dijela vlastite povijesti. Time je onemogućavao da se politike prešućivanja zločina nad Hrvatima u Vojvodini ostvare u cijelosti, za što je osim nesvakidašnjih kompetencija bila potrebna i nesvakidašnja hrabrost.
