U organizaciji članica Koalicije za REKOM: podgoričkog Centra za građansko obrazovanje i beogradskog Fonda za humanitarno pravo, u Podgorici je održana prezentacija Izvještaja o stanju tranzicione pravde u postjugoslovenskim državama, kojim je otvorena diskusija o uspostavljanju”tranzicione pravde”, poslijeratnoj obnovi i izgradnji povjerenja i sudskom procesuiranju ratnih zločina.
“Osobno ne vjerujem da će se više puno toga događati u pravosuđu. Biće još slučajeva ali taj broj opada. Haško sudište se zatvara uskoro, ostaje puno toga o čemu neće uopće biti riječi. Sada se više neće ni toliko raditi o žrtvama koliko o tome da imenujemo one koji su ubijeni da bi smo upozorili na to kolika je bila cijena Lijepe naše ili neke druge države. Nama iz civilnog sektora ostaje onda da se ne bavimo toliko presudama ma koliko one bile važne, da se ne bavimo toliko političarima koliko god oni bili važni, koliko god pokušavamo postići sa njima suradnju. Mi treba da se bavimo da zločin, ako već nijesu zločinci, bude osramoćen, da se oni ne mogu busati u prsa”.
Ovako je poentirao Žarko Puhovski, profesor zagrebačkog Sveučilišta i član regionalnog tima Koalicije za REKOM tokom prezentacije Izvještaja o stanju tranzicione pravde u postjugoslovenskim državama u Podgorici u srijedu koji je realizovala ova organizacija koja zagovara osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava počinjenim od 1991. do 2001. godine na prostoru bivše SFRJ.
Profesor Puhovski je, govoreći o samoj suštini koncepta “tranzicione pravde”, potrebu suočavanja sa prošlošću označio kao primarnu neophodnost, istovremeno ukazujući na zabrinjavajuću nespremnost društava i država regiona za objektivno sagledavanje ratne prošlosti na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
“Mi se igrom slučaja danas okupljamo otprilike 6 sati prije nego što će jedan međunarodni huligan u UN organizirati skup koji se treba baviti time da dokaže kako međunarodno sudište u Hagu ne funkcionira dobro jer je oslobodilo neke Hrvate, a nije neke Srbe i tako dalje i tako dalje. To je zato što se svaka presuda tog suda tretira kroz nacionalne interese, koliko je Hrvata, koliko je Srba i tako dalje. Oni se uopšte ne brinu imali tamo nekih činjenica koje potkrepljuju osuđujuću ili oslobađajuću presudu nego bude po onoj opet sude naše, opet puštaju njihove”, navodi Puhovski.
Pritisak na države
Nataša Kandić, koordinatorka procesa REKOM i direktorka beogradskog Fonda za humanitarno pravo je, konstatujući da je za dosadašnji napredak u uspostavljanju tranzicione pravde dominantno zaslužan civilni sektor, rekla da je sada potrebno vršiti pritisak na države.
“Prenos ove inicijative REKOM sa građanskog na politički nivo bio bi transparentan i onda bi odgovornost za osnivanje tog regionalnog mehanizma za utvrđivanje činjenica prešao na države, a mi bi kao koalicija za REKOM i građansko društvo nastavili da radimo ovaj posao koji je najvažniji zapravo, a to je da završimo dokumentovanje ljudskih gubitaka“, istakla je ona.
I Nataša Kandić se bavila nespremnošću za suočavanje sa prošlošću, odnosno, prihvatanjem sopstvenog dijela odgovornosti država i nacija na postjugoslovenskom prostoru.
“Vrlo malo ima davanja tog javnog priznanja žrtvama iz drugih etničkih zajednica. Spomenik u Crnoj Gori je jedan od retkih primera koji se odnosi na sve žrtve. U većini drugih zemalja mi imamo spomenike koji se odnose samo na priznanja žrtava samo iz svoje etničke zajednice”, navela je Kandić.
Direktorka podgoričkog Centra za građansko obrazovanje, Daliborka Uljarević je, rekavši da je u Crnoj Gori “oduvijek” postojalo antiratno jezgro kome su pripadali dijelovi političke scene, civilnog društva i medija konstatovala da ipak, suštinski nije mnogo urađeno. Glavna meta njene kritike je bilo crnogorsko pravosuđe.
“Prije svega mislim na učinke postupaka za ratne zločine pred crnogorskim pravosuđem. Ta suđenja su na žalost pokazala da crnogorsko pravosuđe, crnogorske institucije i vlast nijesu spremni da suštinski utvrde sve okolnosti pod kojima su se zločini dešavali i u skladu sa zakonom osude one koji su za te zločine odgovorni. Neka od tih suđenja su se pretvorila u farsu, što je za posljedicu imalo i to da su pojedine žrtve koje su na početku tih suđenja vjerovale da će istina biti utvrđena danas duboko razočarane, nepovjerljive prema crnogorskim sudovima. Ovo je razlog za veliku zabrinutost, jer je očigledno da će trebati dosta vremena da crnogorsko društvo sazri u građanskom i demokratskom smislu i shvati sav interes i potrebu da se svi zločini istraže do kraja”, zaključila je Uljarević.
