Članovi Udruženja ratnih vojnih invalida iz Zrenjanina već treći dan štrajkaju glađu, jer ne žele dopustiti da u tom gradu bude postavljena spomen-ploča na mjestu nekadašnjih logora za Hrvate u Stajićevu i Begejcima.
Oni zbog toga traže i smjenu predsjednika Skupštine grada Zrenjanina Aleksandra Martona, koji je prije dva mjeseca primio u posjet predstavnike Udruženja pravnika “Vukovar 1991.” iz Hrvatske i tom prilikom izrazio razumijevanje za njihovu inicijativu da se postavi spomen-ploča.
Jovanka Pavlović iz zrenjaninskog veteranskog udruženja kazala je da u tom gradu prvo mora biti podignut spomenik palim srpskim borcima u ratovima iz devedesetih godina prošlog stoljeća: “To ne sme da se uradi pre nego što se podigne jedno spomen-obeležje, jer mi imamo 50 ljudi koji su stradali u ratovima od 1990. do 1999. godine. Oni su dali život za ovu zemlju, oni nisu bili političari, već patriote.”
Predsjednik zrenjaninske gradske skupštine Aleksandar Marton ostao je pri svom ranijem stavu da podržava postavljanje spomen-obilježja u Stajićevu i Begejcima: “Ratno ludilo devedesetih godina je pokazalo da je bilo puno neljudskosti a malo ljudskosti i da baš zato što treba da pružimo ruku jedni drugima: mi Hrvatima, Hrvati nama, potrebni su nam ovakvi gestovi. Uostalom, niko ne negira da je u Stajićevu i u Begejcima bilo to što je bilo. Zaista, tamo su bili logori, tamo su neki ljudi bili zatočeni …”
Marinika Čobanu je kao mlada novinarka 2002. godine sasvim slučajno saznala da su u Stajićevu i u Begejcima krajem 1991. godine postojali logore za Hrvate. Ona je, naime, došla izvještavati o podizanju crkve u susjednom selu: “Sasvim slučajno sam u razgovoru sa meštanima saznala da ni jedan sveštenik ne želi da osvešta tu crkvu iz prostog razloga što su cigle koje su u nju zazidane dobijene od susednog sela Begejci, i to od građe štala gde su se nekad nalazili hrvatski zarobljenici, odnosno logoraši.”
Te 2002. godine mještani su Mariniki Čobanu u kameru ispričali detalje o logorima: “On je pred kamerom crtao kako je izgledalo to područje, kako je bilo ograđeno žicom, gde su stajali vučjaci, ko je tu smeo da ulazi, gde se nalazila baraka, gde su bili smešteni zarobljenici. Ljudi su prosto živeli u štali.”
Međutim, svjedoci koji su govorili pred kamerama samo nekoliko dana kasnije odbili su mogućnost da svjedoče pred sudom o ovim logorima pa je to i dan-danas ostalo tabu-tema.
Udruženje pravnika Vukovar 1991. i Udruženje branitelja i logoraša Domovinskog rata najavili su prije nekoliko dana da će 3. listopada vukovarski branitelji, ranjenici i civili obići nekadašnji logor Stajićevo i tu podići spomen-ploču. Udruženja iz Srbije poručila su da im to neće dopustiti i zatražila od nadležnih organa da spriječe dolazak građana Hrvatske. Drugim riječima, ne bude li pameti, sigurno će biti incidenata.
Autor: Dinko Gruhonjić
