Filter by Categories
Arhiva FHP
Blog
Dajte potpis
Dokumentovanje
Dokumentovanje i pamcenje
Donatori -old
Drugi o nama
FHP Youtube
Godišnji izveštaj
Informisanje
Aktuelno o tranzicionoj pravdi
Biblioteka
Bilten kroz PRISTUPANJE ka PRAVDI
Izveštaji
Konferencije
Magazin o tranzicionoj pravdi
Saopštenja
Vesti
Video dokumenti
Video produkcija FHP
Izveštaji o tranzicionoj pravdi
Izveštaji revizora
Kalendar
Koalicija za REKOM
Kontakt
Krivična pravda
Dosijei
Krivične prijave
Povezani postupci
Suđenja za ratne zločine
Suđenja pred MKSJ i u drugim post-jugoslovenskim zemljama
Bosna i Hercegovina
Crna Gora
Hrvatska
Pred internacionalizovanim sudovima na Kosovu
Suđenja za ratne zločine u Srbiji
Analize
Pojedinačni predmeti
Transkripti suđenja pred MKSJ
Vetting
Zona (ne)odgovornosti
Linkovi
Ljudski gubici
Baza podataka
Kosovska knjiga pamćenja
Ljudski gubici Makedonije
Ljudski gubici na Kosovu
Ljudski gubici Srbije i Crne Gore tokom NATO bombardovanja
Ljudski gubici Srbije i Crne Gore u ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH
Stradali građani Hrvatske, srpske nacionalnosti, u oružanim sukobima u Hrvatskoj
Nagrade
Obrazovanje
Nacionalna škola tranzicione pravde
Regionalna škola tranzicione pravde
Podcast
Pravda
Pravda i reforma institucija
Pretražite Bazu ljudskih gubitaka Srbije i Crne Gore u periodu 1991-1995.
Proces REKOM
Publikacije
Radna mesta
Reparacije
Materijalne reparacije
Simboličke reparacije
Sećanje
Stručna praksa
Transkripti
Uncategorized
Upravni odbor FHP-a
Video produkcija

Saslušanje žrtava nezakonitog pritvora Rrahmana Elshania i Bekima Istogua

U ponedeljak, 21. maja 2012. godine Rrahman Elshani i Bekim Istogu, dali su svoje iskaze pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u postupku za nadoknadu štete protiv Republike Srbije zbog njene odgovornosti za nezakonit pritvor i torturu koju su preživeli 1999. i 2000. godine. FHP je u ime Elshanija i Istogua pokrenuo postupak 26. aprila 2010. godine.

 

Rrahman Elshani je zbog dolaska Vojske Jugoslavije u Krajkovo/Krajkove, sa porodicom, prešao u  Štrbulovo/Shtrubullov (opština Glogovac/Gllogoc) gde su proveli naredna 2, 3 meseca. Negde u periodu između 28. i 30. maja 1999. godine pripadnici vojske i policije su ušli u Štrbulovo/Shtrubullovë. Okupili su sve meštane. Rrahmana i ostale muškarce su odvojili od žena a zatim ih sproveli u zatvor u Lipljanu/Lipjan.

U Lipljanu/Lipjan su proveli desetak dana. Svaki dan su ih tukli. Uveče, između 9. i 10. juna 1999. godine, stražari su ih sve okupili, vezali i naredili da uđu u autobuse kojima su ih odvezli u niški zatvor. Kako tamo nije bilo mesta, odvezli su ih u Požarevac. Kada su stigli tamo, stražari su sve zatvorenike poređali ispred zida i odatle ih raspoređivali u paviljone. Svim zatvorenicima su ruke bile vezane iza leđa i Rrahman se plašio da ne padne, jer je svaki zatvorenik koji je pao ili zastao dobio batine od stražara. Kada su smešteni u ćelije, samo neki su dobili ćebad. U ćeliji su imali samo jedan krevet bez ikakvog dušeka ili jastuka. Šest meseci nakon dolaska u zatvor u Požarevcu, zatvorenike su posetili predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK). Raspitivali su se za uslove u zatvoru. Svi zatvorenici su rekli da ne dobijaju vodu i hranu, da ih čuvari maltretiraju i da ne mogu da se kupaju. Nakon odlaska delegacije MKCK, čuvari su tukli zatvorenike danima. Sledeći put kada je MKCK došao u posetu, niko se od zatvorenika nije žalio. Rrahman je rekao da bi o troturi koju je preživeo mogao da priča danima, ali da mu je najteže bilo što nije mogao da stupi u kontakt sa ženom i decom. Dok je bio u zatvoru u Požarevcu, Rrahmana su dva puta vodili na ispitivanja. Seća se da ga je ispitivao sin jedne Gordane koja je živela u Glogovcu/Gllogoc i da je on radio u opštini. U zatvoru nije mogao da dobije ni osnovnu medicinsku pomoć. Na desnom obrazu je imao čir koji je na kraju sam morao da otvori. U početku im nije bilo dozvoljeno da izlaze, ali vremenom im je bila dozvoljena šetnja u dvorištu. Rrahman je u zatvoru proveo 11 meseci, pušten je 21. ili 22. aprila 2000. godine. Protiv njega nikada nije vođen bilo kakav postupak.

Tortura i sve što je preživeo tokom nezakonitog pritvora, ostavilo je ozbiljne posledice na Rrahmanovo psihičko i fizičko zdravlje.

 

Bekim Istogu je živeo sa svojom porodicom u selu Vrbovac/Vrbovc (opština Glogovac/Gllogoc). U aprilu 1999. godine, kada je Vojska Jugoslavije ušla u selo, isterala je sve ljude iz kuća i sprovela ih ka selu Glarevo/Gllareva (opština Klina/Klinë). Na putu do Glareva/Gllareve vojska i policija su zaustavile kolonu i na jednoj livadi razdvojili muškarce od žena. Iako je tada bio maloletan, Bekima su izdvojili sa muškarcima i tu grupu su poveli do oboda neke šume. Tu su im policajci naredili da stave ruke na potiljak i okrenu leđa. Bekim je bio siguran da će ih streljati. Tada je policija preko radio stanice dobila neku naredbu nakon čega su svi  muškarci sprovedeni do neke obližnje štale. Tu su ih tukli ceo dan. Ujutro, u dvorište je došlo još vojnika i policajaca. Udarali su zatvorenike i gađali ih kamenicama. Nakon nekog vremena, stigao je kamion. Bekimu i ostalima je naređeno da se popnu a vojnici i policajci su napravili ‘špalir’ kroz koji su uhapšeni muškarci prolazili pre ulaska u kamion. Od udaraca koje je dobio u ‘špaliru’, Bekimu je ostao ožiljak na čelu.

Bekima i ostale uhapšene, prevezli su u zatvor u Prištini/Prishitnë. Bekima su samog uveli u neku prostoriju u zatvoru, gde nije bilo ničega osim krvi na podu. Posle Bekima je ušao policajac koji mu je naredio da se izuje a zatim ga je tukao pendrekom. Posle ovog batinanja, uveli su još zatvorenika i počeli su da ih ispituju. Bekim nije ništa govorio jer nije dobro razumeo srpski. Nisu dobili nikakvu hranu. Bekima, koji je tada imao 16 godina, terali su da se brije, iako tada nije ni imao bradu . Bio je uplašen i žurio je, tako da se više puta posekao žiletom po licu. Jednog dana, došli su  policajci i svima vezali ruke a zatim ih sproveli do autobusa sa kojim su prevezeni u Srbiju. Prvo su otišli  u Niš i Požarevac. Tamo nije bilo mesta pa su ih odvezli u Sremsku Mitrovicu. Tokom puta nisu smeli da podignu glavu jer bi ih policajci udarali kundakom. U zatvoru u Sremskoj Mitrovici ih je dočekao ‘špalir’. Tukli su ih sve dok ih nisu zatvorili u paviljone. U Bekimovom paviljonu bilo je oko 90 ljudi. Nije bilo kreveta, samo po neki tanak dušek. Svi su spavali jedan uz drugog, jer je samo tako bilo mesta za sve. Higijena i medicinska nega su bili loši. Neki su dobili vaške, a neki i šugu. Bili su u totalnoj izolaciji i nisu smeli da izlaze. Bekim je iz zatvora pušten u oktobru 2000. godine posredstvom MKCK. Za vreme pritovra, protiv Bekima nikada nije vođen krivični postupak za bilo koje krivično delo.

Zbog neosnovanog pritvora i torture koje prežeiveo, Bekim danas pati od ozbiljnih psihičkih posledica.

Tagovi:

Podržali:

Pogledajte još...

Koristimo kolačiće radi prižanja boljeg korisničkog iskustva i funkcionisanja ove prezentacije u skladu sa Politikom privatnosti i Uslovima korišćenja.
This site is registered on wpml.org as a development site. Switch to a production site key to remove this banner.